maybe you should know, we're never going home

25 ožujak 2014

uvijek sam imala tu ideju da cu ovdje pisat dok god se budem osjecala kao dijete
mislim, tko jos ima blog zaboga, pa nismo vise u srednjoj skoli
dok moji prijatelji iz osnovne skole rade na drugom djetetu, ja jos uvijek vodim dnevnik na internetu
nekad kad citam stare tekstove i vidim datume i godine koje su prosle, uspijem prizvati trenutak ili mjesto na kojem sam to pisala i sto me tada mucilo i osjetim se milijun godina starom

nikad se nisam osjecala usamljenije, izgubljenije kao u tim ranim dvadesetima
nikad sve nije imalo manje smisla
toliko je knjiga i filmova i samopomocnica napisano o tinejdzerima i srednjoj skoli, a ono sto slijedi nakon toga, ta faza ravnoteze izmedju samostalnosti i odgovornosti, razdoblje samoprihvacanja, profesionalne orijentacije, emocionalnog sazrijevanja, seksualne spoznaje, shvacanja da su i roditelji samo ljudi i da stvari nikad nisu onakve kakvima se cine, razdoblje kad tolike ideje o samoj sebi mi iscezavaju godinu za godinu a da to ne uspijem ni osvijestiti, e to je najteze
ja uvijek posegnem za literaturom kad se ne znam s necime nositi i ne razumijem zasto imamo knjige i casopise za tinejdzere i za ODRASLE POSLOVNE LJUDE
sto je s nama koji smo izmedju
koji se osjecamo izmedju

kao da sam se samo jedan dan probudila i vise nisam bila ona djevojcica na koju uvijek pomislim kad mislim o sebi, kad sam imala 13 godina
doista sam do nedavno bila uvjerena da ja kao trinaestogodisnjakinja sam prava ja, ovo je sve faza, zanesenjastvo, obrambeni mehanizmi, hormonalni disabalans, ova osoba ce proc i bit cu opet kakva zapravo jesam
i onda se dogodi da shvatis kako ovo vise nije faza, ovo je karakter, ovo sam ja, zadnjih dvanaest godina
jebote panika. onda prisjecanje ad sam se zadnji put osjecala kao ja i ne mogu se sjetiti
taj prokleti osjecaj depresonalizacije i distance od same sebe

tako evo sad, sa zaljenjem, ustvrdjujem da vise me ideja odlaska u zabavni park bas ne uzbudjuje, prespavat kod nekoga mi je uvijek veci problem nego zadovoljstvo (toliko stvari moram ponijet!), novu epizodu serije gledam pred spavanje dok jedva drzim oci otvorene, proslave rodjendana, koje su mi bile najdraza stvar na svijetu postaju samo obveza, oko poklona, oko toga kako cu se vratit doma, moram li ujutro negdje pa ne mogu predugo ostati sto cu pit, hocu li pit, koliko cu pit plus vjecni faktor mog trenutnog raspolozenja kojemu cikluse nikada ne mogu predvidjeti

nedavno mi je prijateljica napisala jako dugacak mejl gdje se osvrnula na neke moje karakterne osobine
dvije stvari su mi se posebno urezale u pamcenje
rekla je da se ne znam nositi s time kad mi je u zivotu sve kako treba (potajno mazohisticki uzivam kad mi neki dio zivota ne funkcionira) i da vidi da se ne osjecam da pripadam igdje
ovo posljednje je nesto sto nikad nisam tako definirala, zapravo sam uvijek mogla uprijet prstom u to sto i nedostaje i rec da je to zbog toga

shvacas, nije u meni problem
to je zbog okolnosti koje su me snasle

al stvar je u tome da...nije.

isto kao sto sam uvijek imala ideju da cu bit sretnija sto budem mrsavija (nije uspjelo), imala sto duzu kosu (ni to), ako si budem mogla priustit lijepu odjecu i putovanja (pobjegnem na kratko, al nesto i dalje ne valja), tako je tu bila ta vjecna ideja da kad se stvarnostvarno zaljubis u nekoga i on se stvarnostvarno zaljubi u tebe
i bude onak pomalo filmski sve, bas kako si oduvijek htjela
onda ces se umiriti.

vrlo brzo nakon toga, shvatila sam da sam i dalje uzasno nemirna
a reci cu vam nesto
jos je groznije bit nemirniji u dvoje
a to je sve to sam oduvijek htjela, zapravo
samo sam htjela bit konacno na miru

to je taj duh, kaze moja prijateljica. ona je jako draga, zove me lutalicom i kaze nekad da se boji da cu joj samo nestati
(emocionalno valjda, nisam ja za zivot u inozemstvu jer uvijek imam taj osjecaj da ne cujem doista sto govori onaj drugi ako ne govori na mom jeziku
previse se nijansi izgubi u tim prijevodima, ne vjerujem ja u prijevode i parafraze, didaskalije, interpretacije, covere, remakeove
vjerujem u rijeci. bez puno intervencija.i s tockom na pravom mjestu jer svi znaju da ona najvise pogadja u srce)

tako da, ovisno s koje perspektive bacim pogled, nekad imam osjecaj da sam bas prava stara dusa, a nekad da cijelo vrijeme ponavljam isto. valjda je oboje najtocnije

naucila sam nekoliko stvari, ipak

da na kraju dana, tko god lezao pored tebe, tko god ti slao razglednice sa ljetovanja, na cije god rodjendane bude pozivana, na kraju dana imas uvijek sebe
to je nepromjenjiva varijabla, od sebe ne mozes pobjec
i ne bi ni trebao htjeti
tako da prigrlit se, s puno njeznosti, ali i samokritike i dat si s vremena na vrijeme malo mira

i za kraj, jedna pjesma naravno
On kaze da imam puno muzike oko sebe i da je ovo moja pjesma
pa nek bude tu :)

ako nekog zanima nesto posve neautorsko moje, al sasvim osobno, pratite me na

http://tourettessyndrome.tumblr.com

eto, to je to. hvala svima na komentarima i mejlovima kroz godine, znacili su vise nego sto ste mislili.
isprika za svaki onaj put kad sam bila bezobrazna, arogantna i neugodna. malo sam omeksala kroz godine

bok,

B.

<< Arhiva >>